svegapomalo https://blog.dnevnik.hr/pletisanka

petak, 11.06.2010.

NOVA VALUTA

Učiteljica u razredu pita učenike:
- Djeco, danas ćemo vidjeti koje to sve valute postoje u svijetu. Da li bi mi netko mogao reći neku valutu?
Iz prvog reda javlja se razredni pametnjaković:
- Gospođo učiteljice ja znam za DOLAR.-
- Točno, to je valuta u SAD, u Kanadi, Australiji i još nekim zemljama.-
- Zna li još tko? -
- Iz drugog reda djevojčica sa naočalama:
- Postoji EURO i to je valuta u Evropskim zemljama.-
- Ma bravo! - uskliknu oduševljeno učiteljica.
- Ima i valuta PUTA.- javlja se čupavi Ivica iz zadnje klupe.
- Nema Ivice, ta valuta ne postoji, nisi u pravu.- prijekorno će učiteljica.
- Ma ima kad vam kažem, i to u Zagrebu. Jučer došla kući moja sestra Katica i na njoj nov novcit kaput. Pita je baba "Koliko si dala za njega?", a sestra kaže "Pet puta." Eto vidite da ima.- objasni Ivica.

subota, 05.06.2010.

GRAFITI NAŠIH ULICA

GRAFITI SA NAŠIH ULICA


Svakodnevne obaveze su nas ubrzale, tako da žurimo sa jednog mjesta na drugo, a da pri tome ne obraćamo puno pažnju na svoju okolinu. A ulica pažljivom promatraču može mnogo toga ispričati. Ako s pažnjom zagledate građevine, ograde, zidove, pa čak i saobraćajne znake, primjetit ćete da su prava riznica raznoraznih natpisa različitih sadržaja. Svakako to su ulični grafiti, ogledalo svakog grada, odraz kulture naroda, pa čak i predmet veoma ozbiljnih socioloških studija.
Na prste bi se mogli izbrojati pismeni ljudi koji nisu bar nekada u životu, ako ništa u ranom djetinjstvu, došli u napast da naškrabaju na brzinu neku svoju ličnu poruku na čistom, primamljvom zidu. Obično se počne sa izražavanjem onih sitnih, dječijih zlobnih epiteta za nekog malog druga ili drugaricu. Najčešće su, na primjer, ovakve “Sanja vo”, ali ako se malom grafitaru ta Sanja malo više zamjerila, možda će dodati i ono “Sanja vo x 100”. Takav natpis je jednom pročitala žalosna majka i sita se isplakala, kada je vraćajući se iz bolnice u kojoj je upravo ostavila svoju bolesnu kćerku, u njihovom haustoru glasno pročitala : “ Mira vo x 100, srce majkino.”
Vo, ta moćna lijepa životinja je iz nekih nepoznatih razloga najčešće upotrebljavana u grafitima, ali ni konj, krava, magarac, koza ne zaostaju u svojoj službi. U kancelariji jedne vrlo ozbiljne ustanove imala sam priliku pročitati sljedeći natpis : “ Radim kao konj, trpim kao magarac, ćutim kao riba, i kad bolje razmislim, hitno mi treba veterinar.”
Ali grafiti mogu da budu i prave izdajice. Tako se jedna Ana, za koju su roditelji smatrali da je premlada da ima momka, potajno sastajala sa nekim Sanjinom, a kažu da se ljubav i svrab ne mogu ni na koji način sakriti, pa su zaljubljeni osjetili potrebu da istinu o svojoj ljubavi ispišu na zidu Anine zgrade. Tako da se njena mama ne malo iznenadila kada je pročitala natpis u srcu, koje je više ličilo na repu, “Ana i Sanjin se vole”. Izjaviti ljubav nekoj osobi nije uvijek lako, iako postoji tako mnogo načina isprobanih i proučenih, jedan Markan se odlučio na vrlo radikalan potez, tako da je na gotovo svakoj zgradi u ulici svoje izabranice napisao : “Jasna voli te Markan”. Da li mu je ljubav uzvraćena ostalo je tajna, ali nigdje se nije mogla pročitati poruka “Markane voli te Jasna”. Ljubav se može izraziti i na ovaj način:”Ti si moja tetovaža, ne mogu da te skinem.” A opet ima i ovaj gotovo filozofski:” Ako je žena drvo života, muškarac je sjekira”.
Na zidovima se mogu voditi i prave svađe i to u više nastavaka. Jednom je na kući bucmaste Nine osvanuo natpis : “Nina je debela”, a Nina je pročitavši to, odmah znala ko joj je to napisao, pa ne budi joj mrsko ispod dodade:” Bog me dao ovakvu dobru, pa ne perem noge u flaši kao glista Darija”.
Zavist je vrlo nezgodno osjećanje i zna da natjera čovjeka na vrlo žestoke poteze, ali jedan od najblažih, iako nimalo prijatnih, je ispisivanje grafita. Tako na jednoj zgradi u mom gradu piše : “Sanja seljanka nosi trenerku i svilenu košulju”. Ali ima i onih drastičnijih, tako da je na kući koju gradi jedan lokalni političar u centru grada, osvanuo natpis “Glasajte za lopove”. Puno jeda i vlastite nemoći je natjeralo tog ogorčenog građanina da ispiše ovaj grafit, ali šta reći o osjećanjima nekon anonimusa koji ih je izrazio u samo jednoj riječi : “Mrzim!!!”
Vrijeme rata donijelo je i neke nove grafite na naše ulice: “ Nećemo granate, dajte nam sunca.” “Možete nas ubijati, ali nikada nećemo ličiti na vas”.
Srašno je pročitati grafit ispisan nevještim dječijim rukopisom:” Ja sam gladan”.

Nakon dolaska demokracije došli su izbori. Tu je tek nastala prava trka tko će više zidova ukrasiti imenima svojih kandidata ili imenima svojih stranaka. Ali samo što bi jedni ispisali naziv svoje stranke, njihovi protivnici su dodavši ili izbrisavši koje slovo potpuno izmjenili smisao naziva, normalno, na njegovu štetu.
Jedan ogorčeni građanin se našao ponukan da napiše:” Tito je krao, pa nam je dao, ovi sada kradu pa nam ne dadu”.
Škole su oduvijek bile mjesto za ispisivanje najsočnijih grafita, pa i takvih kojima nije mjesto da se objave ovako javno. Neki, pretpostavljamo, ne baš sjajan učenik ispisao je na zgadi Gimnazije natpis:” Ako je škola hljeb - živjela glad”. Ispod poznatog usklika hipi pokreta “Sex, droga, rock and roll”, neki trijezvenjak je napisao “Sex, kola i odbojka”. Na vidnom mjestu, kao opomenu srednjoškolkama, neko je ispisao:” Abortus je ubojstvo”. Ali neki šaljivdžija je dodao,” Onanija je genocid”. Na tabli ispred školskog travnjaka piše:”Ne gazite travu”, a kredom je potajno dodato “Pušite je”. U istom tonu je i sljedeći grafit “Sve se krave napušile trave”, a opet neki mladić samokritično piše”Pušim, pijem , drogiram se, hvala Bogu, popravljam se”.
Hronični lijenčina je bio ponukan da napiše:” Rad je sladak, ali ja sam šećeraš“,
Autori ovih grafita su svakako morali biti puno pažljiviji od onoga koji je napisao na jednom zidu: “ Uvijek me uhvate kada pišem po z…….”

KAKO NAĆI POSAO

POSAO TRAŽIM - USLUGE DAJEM

Priča mi prijateljica koja se upravo vratila iz Arizone, kako je vidjela sedmični Oglasnik za posao (ponuda i potražnja), težak šest i pol kilograma, debeo kao telefonski imenik Nujorka. Između njegovih korica nudi se i traži sve moguće što čovjek uopće može raditi - od bejbisitera, čišćenja bazena, pranja prozora, kuhara, informatičara, vrhunskih ekonomista, liječnika svih specijalizacija, pilota, glumaca, foto modela. Ko god hoće i želi raditi može naći nešto za svoje potrebe i kvalifikacije.
S tugom u našim dnevnim novinama pregledam Oglasnik. Prodaja svega i svačega, najviše stanova i kuća, zauzima veći dio prostora, kupovina nešto manje, a dio Oglasnika za zaposlenja staje na pola stupca. Odlučim okrenuti nekoliko telefonskih brojeva i raspitati se za poslove. "Internacionalna kompanija daje poslovnu mogućnost" - ništa detaljnije. Ukucavam jedan od tri ponuđena broja i javlja mi se pospan muški glas. "Halo, javljam se na vaš oglas, interesuje me o kakvim poslovnim mogućnostima se radi"- uslađim altom, sa baršunastim vibracijama. "Kakav oglas, šta hoćeš ti?"- ni malo ganut mojim glasovnim mogućnostima odgovara očito mamuran muškarac. "Posao, posao tražim. Javljam se na oglas. Ja sam kompjutorski operater i programer bez posla, imate li šta za mene?"- uporno se namećem. " Aha, to ti pročitala u "Večernjaku". Ma kakav kompjutor ženska glavo, kakva si koka?"
"Koka? Kako mislite?"- zbunjena sam. "Ma kakve su ti dimenzije, koliko imaš godina, šta se praviš blesava?" Počinjem shvaćati o čemu se radi:" Pa imam pedesetak godina, oko 90 kg, dvoje djece, udovica,obrazovanje..."- ne uspijevam dovršiti, jer me mamurni glas posla na mjesto iz kojeg sam izašla poodavno. Toliko o Inetrnacionalnoj kompaniji. Idemo dalje. Picerija "Monako" traži dvije konobarice urbanog izgleda i lijepog ponašanja. Nadam se da se znam ponašati, a što predstavlja "urbani izgled"? Nakon kratkog razgovora jasno je da ne možeš biti "urban" ako imaš 50 i više godina i višak kilograma. Otpada i picerija. Oglas za noćnog čuvara naravno namijenjen je samo muškarcima, prodaja kozmetike mladim, atraktivnim i motorizovanim djevojkama, čuvanje djece isključivo stručnim vaspitačicama, pranje prozora u dvosobnom stanu za 50 kn, ako pristanem oribati haustor u četvorokatnici i .. ako donesem svoj deterdžent, metle i krpe.Toliko o potražnji posla.
Nešto više prostora zauzeli su u Oglasniku "ponuđači" usluga. Najviše je ponuda za kompjutorsku obradu tekstova i podataka. Sa druge strane telefonske linije javljale su mi se sve odreda mlade ženske i muške osobe, visoko obrazovane, bez posla po nekoliko godina. Svoje znanje i sposobnosti nude u ovom obliku po cijeni od tri do pet kuna za jednu stranicu kucanog teksta, ali potražnja je slaba.Ništa bolje ne prolaze ni čistači tepiha po stanovima, vodoinstalateri, stolari, prevoznici, moleri. Kažu da su ljudi zbog besparice preuzeli sve kućne poslove u svoje ruke, tako da se više ne traži stručna pomoć. Mladi, visoko obrazovani umjetnik bez perspektive u zemlji maskiranih, smiješnih, otužno zabavnih političara, došao je na ideju da ih kopira obukavši se u kostim klauna. Tako maskiran zabavlja djecu na rođendanskim proslava, zaradi neku crkavicu i dokazuje teoriju da su klauni ispod nacrtanog širokog osmjeha,najtužniji ljudi na svijetu.
A, ovih dana, iz hiljade grla čuje se pjesma "U život idu maturanti..." Sa raskošnih maturalnih balova, pravo na pretrpane Biroe za zapošljavanje... na dugo, dugo, čekanje boljih vremena.

Hajde da chattujemo

Hajde da chattujemo


"Svako vrijeme nosi svoje breme", glasi stara narodna poslovica. Sjetila sam je se ovih dana kada su pred nama ispitni rokovi u školama i na fakultetima. Najčešće roditeljske opomena u moje školsko vrijeme, kada sam bila " zagriženi gutač" lijepe književnosti, glasile su: " Okani se tih "knjižurina" i prihvati se ispita." E, ove rečenice se rijetko mogu čuti u savremenim porodicama. Ne, nisu djeca sada savjesnija i vrijednija, dapače, nego sada opomene glase ovako: " Skidaj se sa tog kompjutora, čateru jedan čaterski da bi li, koštat će te godine i para to beskrajno nabilavanje!!"
Pošto sam u situaciji da počesto izgovaram ovu rečenicu kao majka dvoje iskusnih "čatera", odlučila sam poći u avanturu zvanu INTERNET CHAT da na svojoj «koži» ispitam kakvo je to zadovoljstvo. Naoružala sam se mišom i strpljenjem te krenula prvo na chat www. klik. hr. Izaberem prilično provokativan NICK (čat nadimak) i krenem u priču.U sobi zvanoj Batak i bitak, nailazim na grupu filozofski raspoloženih tinejdžera. Raspravlja se o ženskim pravima. Odmah se svrstavam u grupu od četiri djevojke i počinjem borbeno da se suprostavljam muškim stavovima. Moje nove Internet prijateljice su oduševljenje mojim "otrovnim" primjedbama kojima "ubijam" muške čatere i žele znati detaljnije o mom identitetu. Oduševljene su mojim "žestokim feminističkim" stavovima sve do trenutka kada saznaju da imama preko 50 godina.Tu me neka sedamnaestogodišnja Sanja iz Rijeke jednostavno "sreže" konstatacijom da sam ja " samo još jedna ogorčena mamica u krizi srednjih godina" i od tog trenutka me svi ignorišu. Bljak, i ti mladi, uvrijeđena idem dalje tražiti sobu za sebe. ROCK PRIČAONICA je pravo mjesto za mene. Pa ko zna više o toj temi od mene, moliću lijepo. “Ufuravam” se u raspravu koja se vodi između dvadesetak sudionika. Tema je Marilyn Manson. Jedni podržavaju svim srcem njegovu muziku i ekstremno ekstravagantni imidž, drugi ga pljuju i nipodaštavaju, a ja se u svemu tome ne snalazim. Pokušavam “nametnuti” priču o mojim muzičkim idolima.Stižu mi poruke sa svih strana: “metuzalemu”, “ dinosaurusi su izumrli”, “hej, mrtve kopaju zar ne” i sve u tom smislu. Povrijeđena sam do srži. Definitivno odustajem od druženja sa mladim.
Ha, nađem divan Internet kutak za sebe, soba sa nazivom " Sexi priče za odrasle." Entuzijastično "upadam" u priču. Hm , teme su škakljive. Pitanje je da li se može voditi ljubav "online". "Hot Blood" predlaže mi da mu budem partnerica. Gorim od radoznalosti i pristajem. Moj novi poznanik "razvija" priču na kojoj bi mu pozavidjeli "Čik", "Istinite ispovijedi" i "Playboy". Glavne ličnosti ON i JA na plaži najplavljeg i najsunčanijeg otoka negdje daleko. Priča je sve življa, maštovitija, drskija, UH, prsti lete po tastaturi, mašta radi 100 na sat, kad odjednom nakon mog ENTER - ništa. Opet ENTER- ništa. Najzad stiže grubo vraćanje u stvarnost - kratka obavijest administratora Čata, da smo izbačeni zbog preuživljenosti u priču. Hm... em ti i čat, da bi li, ne daju ti ni da maštaš.Pogledam na sat, oho već tri sata sam na Internetu. Pa kad prije prođe. Teškog srca se odvajam od mog "sivka" i njegove tastature, bogatija za jedno iskustvo i nešto tolerantnija prema mojim kućnim "čat manijacima" i velikim računima za Internet i telefon. Kako ne razumjeti Gogu koji je pronašao "svoju ljubav života" na čatu, Ninu koju čeka Sorg iz Švedske tačno u isti čas svaki dan,Almu što voli Internet Bila iz Arizone. Dino se do ušiju zaljubio u Elmu iz Zenice, potrošio gomilu novca i noćnih sati na čatovanje sa svojom dragom i kada je na kraju dogovoren uživo sastanak - PAF-razočarenje. Uopće nisu znali pričati jedno s drugim. Kada bi htio nešto da joj kaže usta su bila zavezana, a prsti nemirno letjeli po zamišljenoj tastaturi.
E, toliko o čatu. Žurim da završim priču, pa idem da okrenem koji krug u "PRIČAONICI", ko zna šta se zanimljivo događa... ne to nipošto ne smijem propustiti. Hajd, ćao.

petak, 04.06.2010.

O SREĆI



Sreća, da li je imamo ili nemamo, vječno je pitanje. Definirati pojam sreće bilo bi gotovo nemoguće, jer koliko ima ljudi toliko ima i pristupa ovom pojmu.Sve nas nešto drugo čini sretnima ili pak nesretnima.
Ja ću govoriti o sreći sa aspekta filozofije koja je najpristupačnija mom načinu razmišljanja i života. To je filozofija Vedante koja odbacuje materijalnu sreću kao nešto što je nemoguće realizirati, za razliku od duhovne sreće.
Kada upitamo ljude što ih čini sretnima, većina će bez dubljeg razmišljanja, odgovoriti da je to dovoljno novca, zdravlje, dug život, zadovoljna i zdrava porodica, ljubav muškarca ili žene.O tome se pjevaju pjesme, o tome se govori u knjigama, filmovima, dramama.
Da li je to zaista prava sreća ?
Svojim napretkom civilizacija je stvorila mnoge materijalne stvari uključujući svemirske brodove, atomsku energiju i računare. Unatoč tome nije uspjela stvoriti situaciju u kojoj ljudi ne moraju umrijeti , ponovno se roditi, stariti ili patiti od bolesti. Kad god se postave ta pitanja o tim problemima urbanog društva, odgovor mudro skreće na kolosjek napredovanja nauke koja će u budućnosti imati sposobnosti da oslobodi ljude starenja, bolesti i smrti.
U prirodi koju poznajemo sve mora proći kroz šest stadija postojanja i to:
rođenje , rast, održavanje, stvaranje potomstva, propadanje i na kraju smrt. Sve što je u dodiru s materijalnom prirodom podliježe tim zakonima promjene. Zato niko - ni čovjek ni životinja, ni biljka - ne može opstati vječno u ovom svijetu. Životni vijek može biti različit, ovisno o vrsti života. Vede nam svjedoče da je životni vijek Brame , vrhovnog živog bića u svemiru, tako dug da ga mi gotovo me možemo izračunati, a sićušna bakterija živi tek nekoliko sati, ali ipak i Brama i sićušna bakterija na kraju podliježu smrti. Zato se ovaj materijalni univerzum naziva Mrytjaloka, ili mjesto smrti.
Kroz dugi period vremena, ljudski rod pokušava ovaj svijet učiniti besmrtnim, jer ne posjeduje znanje o besmrtnoj duhovnoj prirodi. Od suštinskog je značaja da shvatimo da smo mi duhovna duša, a ne ovo materijalno tijelo, i tada ćemo shvatiti i naše polje djelatnosti koje će nam donijeti trajnu sreću.
Baš kao što riba bez vode ne može uživati na kopnu, makar kakve predmete i okolnosti da joj ponudimo, tako i mi, duhovne duše ne možemo u potpunosti uživati dok se ne zaokupimo duhovnim aktivnostima. To je prirodno. Prirodno je da duhovna duša uživa u duhovnim aktivnostima. Tada će naša želja za uživanjem u korijenu biti zadovoljena.
Danas svi tragaju za novcem , jer se njime mogu dobiti predmeti čulnog uživanja. Međutim mudra osoba zna da životni vijek i standard možemo povećati do maksimuma, ali ćemo zbog zakona materijalne prirode ipak biti nesretni, jer se sreća koja odgovara našoj prirodi kvalitativno razlikuje od sreće koja potječe od materijalnih aktivnosti. Nedavno sam čitala o slavnom pjevaču Huliju Inglezijasu, izuzetno talentiranom, bogatom i lijepom muškarcu, koji je, kako piše u novinama, imao čak 3000 ljubavnica. Po svemu ovome odgovarao bi, materijalistički gledano, slici idealno srećnog čovjeka. Ali da li je to baš tako. Sam slavni pjevač izjavljuje da je vrlo često depresivan i da se ne osjeća ni malo srećnim.Čak je jednu cijelu godinu prećutao bolujući od teškog oblika depresije.
Dakle, treba li da nam cilj života bude postići maksimum materijalnog uživanja i onda na kraju da shvatimo da to ipak nije to. Jer, svi smo duhovna bića. Zaplitanjem u svjetovna zbivanja nikada nećemo naći pravu sreću. Pravu sreću naći ćemo samo ako se vratimo u svoje prirodno stanje, a to je stanje duhovnog postojanja.
Ali mi smo u današnje vrijeme zanemarili svoju pravu duhovnu udobnost poistovjetivši se sa materijalnim zatvorom, našim tijelom.Usredotočili smo svu energiju na besmisleno održavanje materijalnog kaveza radi njega samoga, potpuno zaboravivši na duhovnu dušu koja je zarobljena u njemu. Baš kao što bismo zatvorili papagaja u kavez , pa po cijeli dan glancali i čistili kavez, a pticu ne bismo ni pojili ni hranili. Premalo znanja imamo o našoj pravoj prirodi i u najboljem slučaju pokušavamo nahraniti um umjetnošću, književnošću, naukom, ali ne znamo da je naš um materijalan iako je u suptilnom obliku. Ne činimo gotovo ništa da nahranimo dušu koja se razlikuje od tijela i uma.Naučimo zato iz mudrosti prastarih Veda umijeće da izvučemo korist iz loše sklopljenog posla, dolaska u ovaj materijalni svijet i shvatimo važnost ovog ljudskog života, pogodnog za najviši razvoj istinske svjesnosti.

Mali ljudi

ČOVJEK KOJI JE BIO VLAST



U djetinjstvu se razlikovao od svojih vršnjaka po tome što je bio najmanji i najslabiji . Nije se mogao popeti ni na jedno drvo, u trčanju je bio nula - čak su ga i curice pobjeđivale. Iako je išao sa drugom djecom na rijeku, nikada nije imao hrabrosti zaplivati, samo je tužno sjedio na obali i čuvao stvari svojih drugova dok su se oni radosno brčkali u vodi. Kada bi klapa odlučila ići u krađu voća u obližnji komšijin voćnjak njega nisu vodili, čak mu i na satu u školi niko nije šaptao.
Tada se u njemu rodi želja da kada odraste bude ličnost od koje će svi strepjeti. Njegovi školski rezultati nisu dali naslutiti da će ikada išta od njega ispasti. Ni u kakvim školskim i vanškolskim aktivnostima nije uzimao učeća, jer jednostavno nije imao talenta ni za šta, ali je zato bio jedan od najaktivnijih u organizaciji “Mladi ONI sa čistim porijeklom”. Tu mu nije bilo teško da se istakne, jer je kompletna organizacija bila sastavljana od sličnih ili gorih od njega. Često su držali vatrene govore, u kojima su veličali Organizaciju i svoga vođu, koji je uzgred budi rečeno, bio obični šmokljan. Tvrdili su i bili čvrsto uvjereni da su samo “Oni sa čistim porijeklom” vrijedni življenja na ovoj planeti, pa i šire, a neko je proturio teoriju da je i sam Stvoritelj, jedan od “Njih” što je naišlo na opšte odobravanje. Napisan je letak na kome je iznesena ta tvrdnja, ali niko od članova nije imao hrabrosti izaći na ulicu dijeliti letke, tako su odlučili svi zajedno, ruku pod ruku, krenuti ulicom uzvikujući svoje parole. U grupi, ohrabreni prisustvom svojih istomišljenika, prvi put su u životu stupali bez straha ulicom. To im se toliko svidjelo da su sve češće mogli hodati ulicom, glasno uzvikujući i veličaju organizaciju “Mladi ONI sa čistim porijeklom”. Ljudi iz početka nisu obraćali pažnju na mlade galamdžije ali uskoro je sve više slabića, slinavaca, glupana, ograničenih, tunjavih, retardiranih, porodično zapostavljanih, neiskazanih, zatupljenih, psihički i fizički maltretiranih, prišlo organizaciji -“Mladi ONI sa čistim porijeklom”. Naš junak je, kao jedan od prvih i najagilnijih članova ove organizacije, uskoro preuzeo vodeće mjesto i od tada Organizacija je dobila na zamahu.
Tako da se uskoro dogodilo ono što je bilo neminovno: jade i gubitnici, skupljeni na jedno mjesto, osjetiše se silnima.
Nastade hajka na sve što je dobro, lijepo, sposobno. Prva žrtva bio je jedan individualac, intelektualac, i njegova krv prolivena na ulici grada,dala je vampirsku snagu, “NJIMA sa čistim porijeklom”. Želja za krvlju nadvlada sve ostalo, i osnova postojanja postade: ubiti, uništiti, zatrijeti svaki trag individualizmu, intelektualnom, duhovnom, umjetničkom. VOĐA je svakodnevno držao vatrene govore a svaki bi završavao sa gromoglasnim poklikom: “ Bog je jedan od nas”. Masa je klicala i more ruku se dizalo na pozdrav.
Uskoro Njegova vojska krenu u osvajanje drugih zemalja, što je bilo vrlo lako, jer je svuda bilo slinavaca, glupana, nesposobnjakovića, neiskazanih, zamlaćenih, koji su se pridružili svojim osvajačima. VOĐA je držao govore,planeta mu je klicala, a “Mladi sa čistim porijeklom” uništavali posljednje ostatke svega što je nekada, smatralo pametnim, naprednim, intelektualnim, sposobnim.
VOĐA – osvajač svijeta, sjedio je u svom uredu, a jedna misao uporna kao crv u drvetu nije mu davala mira. Nakon svih osvajačkih pohoda, postade svjestan da je zapravo sve što je postignuto učinila masa njegovih pristalica dok je on još uvijek onaj mali nesposobni dječak koji nikada ništa nije uradio bez tuđe pomoći.
Odjednom mu sinu spasonosna misao. Uradit će prvi put nešto sam, sasvim sam. Osmjehivao se sav srećan dok je vezivao konopac za raskošni luster. Samoubistvo ne bi bilo to ako ga ne uradi samostalno. Dok je provlačio glavu kroz omču u njegov ured utrča uzbuđen, mlad čovjek, jedan od posljednjih intelektualaca na svijetu. U ruci mu je svjetlucao hladni metal pištolja. Bum, bum,bum. Dok se predavao samrtnoj kopreni Vođa je mogao čuti povike svojih tjelohranitelja:” Atentator, uhvatite ga!”

	lipanj, 2010
P	U	S	Č	P	S	N
	1	2	3	4	5	6
7	8	9	10	11	12	13
14	15	16	17	18	19	20
21	22	23	24	25	26	27
28	29	30

Lipanj 2010 (6)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari da/ne?

Opis bloga

priče, eseji, komentari, pjesme, slike,vicevi

Linkovi

Dnevnik.hr
Video news portal Nove TV

Blog.hr
Blog servis

Igre.hr
Najbolje igre i igrice

Forum.hr
Monitor.hr